101. rođendan Ivana Gorana Kovačića

 

Oćutjeh na čelu meku ruku žene;
Sladak glas začuh: “Partizani, druže!
Počivaj! Muke su ti osvećene!”
Ruke se moje prema glasu pruže,
Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,
Kosu i pušku, bombu vidarice.

Zajecao sam i još i sad plačem
Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moći,
A htio bih, tugo! — s vama u boj poći.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim…
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.

 

http://www.titomanija.com.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=471&Itemid=1

Komentariši